Kad na jednom relativno malom geografskom prostoru život i rad čovjeka postoje već više od 900 godina, tada je to znak da se na tom prostoru može zasigurno osjetiti onaj dah koji u ljudima izaziva osjećaj ponosa, slave, zadovoljstva i onu mističnu nit povezanosti s nekim davno umrlim precima.
Nema Otok Ivanić kamene zidine Dubrovnika da ga podsjećaju na tih 900 godina. Nema ni konte Iva Vojnovića koji bi dao lica iz te povijesti, preko kojih bismo i mi lakše, pomalo spiritistički, poslušali te zvukove, mirise i događanja.
No, to ne umanjuje činjenicu da su i na našem Otoku Ivaniću živjeli ljudi sa svojim svakodnevnim problemima, koji su često bili bačeni u velika povijesna zbivanja u kojima su svoju ljudsku zadaću obavili onako kako su znali i umijeli.
Ne treba puno mašte kako bismo se zagledali u taj dugovječni film, rekli bismo omnibus, u kojem su se smjenjivali ljudi i događaji. Bilo je vremena burnih, nabitih, opasnih. Čitamo u starim kronikama i imena njihovih sudionika, njihove zahtjeve, molbe, borbe. Onda dođoše vremena mirna, kad obrtnici i njihovi kalfe i šegrti, familije i prijatelji proživješe svoje živote u miru svakodnevnih briga i radosti.
Više je bilo onih prvih, teških i opasnih. Ali su valjda i zbog toga ti naši preci pokazali svu svoju žilavost i životnu snagu.
Stoljećima se na tom malom prostoru gradilo, još više rušilo. Nešto je pojeo zub vremena, a najvećim dijelom naš nemar. A upravo je nemar prema samome sebi ono najgore što nosimo u sebi. Taj kontrapunkt stvaralaštvu često odnese pobjedu i tada se ljudi s pravom osjećaju kao da ih je netko nasilno svukao i ostavio usred golemog praznog trga tako gole i nemoćne.
Nemar za baštinu ne stvara među ljudima kriterije boljeg i ljepšeg, ugodnijeg života. Stvara samo hrpu pojedinaca koji bezglavo jure za svojim malim, sitnim interesima.
Već su stari Grci bili svjesni svih svojih vrijednosti i pored svađalačke ćudi i ratobornosti, svaki se od njih na svoj način borio za te zajedničke vrijednosti i njihovo očuvanje.
Jedan od najljepših primjera takve duboke svijesti o vlastitim vrijednostima jest naš Dubrovnik. Mogla su prolaziti stoljeća, vojske, nevolje, potresi, požari, ali su stari Dubrovčani u onom mraku okolo sebe uvijek znali za koje vrijednosti se treba boriti, pa čak i život položiti. Pojam SLOBODE i interesi REPUBLIKE su za sve i uvijek bili iznad osobnih.
I neke od današnjih nacija su itekako svjesne svojih materijalnih i duhovnih vrijednosti, koje su čak oblikovali u posebnu filozofiju života. Tu treba spomenuti Francuze, koji su oblikovali svoj svjetonazor u kojem je očuvanje baštine u funkciji ljepšeg i ugodnijeg života. Veliki je užitak vidjeti stare urbane jezgre francuskih gradova, koje nisu pretvorene samo u muzeje i galerije, već u njima buja i drugi život, onaj svakodnevni.
A što se nama dogodilo ? Staru graditeljsku baštinu smo potpuno napustili. Sramimo je se. Umjesto gradnje ili očuvanja drvenih ornamentiranih kuća natječemo se u izgradnji „kasarni“, koje se najčešće nikad ne dovrše. Ali se ubrzo na takve nakardne objekte dograđuju dvorišne prostorije koje su funkcionalno i estetski još veći bastardi.
No, došlo je vrijeme da pozovemo iz svoje zaboravljene memorije ono što nas povezuje s prošlim vjekovima, jer nam je to obveza i prema precima, a još više prema potomcima.
Danas kad prolazimo pored naših starih drvenih kuća čini nam se da su one odvijek ovdje i da će takve ostati. Zapravo ih uopće ne primjećujemo. Ali njih uskoro neće biti ! Malo-pomalo će umrijeti. Jer i baština se rađa, živi i umire kao čovjek.
Svakodnevno smo svjedoci da još jedna karika s prošlim vremenima dolazi na red za rušenje. Mislimo „pa to je samo jedna stara kuća“. Da, baština je uvijek stara i podložna propadanju. Ako je čovjek ne zaštiti onda je definitivno osuđena na nestanak.
Ovaj malo poduži uvod je poslužio kako bismo se podsjetili na našu tužnu svakodnevicu i njenu baštinu. Držimo da je došao krajnji čas da se i ti ostaci spase, jer ćemo se uskoro naći u poziciji da ćemo sami sebi predbacivati zašto nismo ništa poduzeli dok je još bilo vrijeme.
Eto, sad je to vrijeme da se baština spasi. Ali za njen spas su potrebni ljudi i novac. Ne zna se čega više. Zaklade su najbolji način da se oko njih okupe ljudi stručni, ljudi entuzijasti, ljudi dobrotvori.
Zaklade se formiraju u skladu sa Zakonom o zakladama i fundacijama. One se vrlo ozbiljna institucija već po slovu zakona.
No, one crpe svoju ozbiljnost i svojim radom, načinom prikupljanja i trošenja sredstava, ugledom svojih članova. Stoga bismo trebali posebno naglasiti osnovne principe rada PRIVATNE ZAKLADE ZA OČUVANJE BAŠTINE OTOKA IVANIĆA ili kratko - Zaklade:
Zaklada će obavljati općekorisnu i dobrotvornu svrhu čiji će krajnji cilj biti očuvanje svih vrsta baštine Otoka Ivanića. Očuvanje znači evidencija, popravak, preseljenje, vađenje iz zaborava, prezentacija baštine.
Time dobivamo i točnu zemljopisnu određenost rada i djelovanja Zaklade, tj. područje grada Ivanić-Grada i općina Kloštar-Ivanić i Križ kao povijesno uvjetovanih teritorija nazvanog Insula Ivanich ili Otok Ivanić već u srednjem vijeku.
Pridjev PRIVATNA možda ne bi trebalo posebno naglašavati, jer su zaklade u pravilu privatne, ali ovdje bismo to ipak htjeli naglasiti, jer u zadnjih gotovo 100 godina je iz naše prakse iščezla ta privatna, osobna inicijativa. Institucije su osnivali državni i paradržavni organi (socijalistički savezi, novovjeke stranke, lokalna samouprava i slično). Ovu Zakladu će formirati pojedinci, svjesni njene zadaće i važnosti bez utjecaja „visokih“ i „važnih“ institucija, ministara, načelnika.
Zaklada će nadalje biti strogo apolitična. To znači da neće imati nikakve veze ni sa političkim strankama, ni s javno-političkim funkcionerima. To u prijevodu znači da donaciju ne može dati politička stranka ili pojedinac iza kojeg će stajati njegova javno-politička funkcija. Donaciju, dakle, može dati Marko Marković, ali ne kao npr. gradonačelnik, već kao građanin.
Članstvo u Zakladi može biti u obliku fizičke ili pravne osobe, a koja će ispuniti uvjete propisane statutom Zaklade.
Metode ostvarivanja ciljeva Zaklade će najlakše biti ostvarive ako će Zaklada funkcionirati tako da svake godine raspiše natječaj za prikupljanje različitih projekata za tu godinu. Projekt može biti evidencija graditeljske baštine i njeno fotografiranje. Projekt može biti popravak posebno lijepih i važnih objekata. Projekt može biti izložba naše baštine u tuzemstvu ili inozemstvu. Projekt može biti i film o baštini. Projekt može biti poticanje folklorne baštine. Iz ovog se vidi da projekata može biti bezbroj. Upravno tijelo Zaklade izabire najbolje projekte i u skladu s novčanim mogućnostima ih financira ili sufinancira. Ne treba ni spominjati da Zaklada strogo provjerava izvođenje projekta i trošenje novaca.
I sada ono najvažnije; kako to sve financirati ? Tako veliki obim ciljeva traži i veliki novac. A s njim ide i odgovornost. Upravo zbog toga će se u Zakladi odmah na početku uvesti nekoliko vrlo važnih principa vezanih za novčano poslovanje, kako se ne bi zbog naše poslovične šlampavosti i sklonosti muljaži našla u slijepoj ulici. Prvi princip financijskog poslovanja je – transparentnost. Zaklada mora javno, to znači najbolje preko interneta u svakom trenutku iskazivati svaku stavku prihoda i rashoda. To znači da ako Petar Petrović uplati donaciju, on je u roku od par dana mora vidjeti na financijskom izvješću Zaklade na internetu. To isto vrijedi i za svaku stavku troška. To znači da je ovakvo financiranje i – javno, što je drugi princip financiranja. Treći princip je da je financiranje potpuno dobrovoljno. No, to ne znači da je i neodgovorno. Odgovornost je četvrti princip. To znači da donator koji će dati pisanu obvezu za donaciju to više ne može povući ili ignorirati. Zaklada će se vrlo čvrsto držati tih obveza i tražiti da ih se poštuje, pa ako treba i sudski. Tu imamo onda i princip ozbiljnosti.
U kakvim sve oblicima može biti donacija ? Naravno, najvažniji oblik je čisto novčani. Donator se obveže odmah ili u ratama uplatiti određeni iznos na račun Zaklade. Svaki donator i njegov iznos se mora odmah javno vidjeti u strukturi prihoda Zaklade. Svaki donator će moći dati jednokratnu donaciju ili se posebnom OBVEZNICOM obvezati doznačavanje novaca u ratama. Donacije mogu biti i u naturi i uslugama. Taj dio donacija će se voditi nefinancijski i bit će u opisnom obliku.
Tko raspolaže sredstvima ? Statutom će se predvidjeti organ koji će voditi Zakladu u skladu s propisima, ali što je još važnije u skladu s najvišim moralnim standardima. Sastav tog organa će se javno birati u skladu s kriterijima koji će biti definirani statutom.
A da bi to sve bilo vidljivo Zaklada će biti u potpunosti prisutna na internetu. Na web-siteu Zaklade će se moći pronaći sve; statut, ciljevi, interna organizacija i sastav organa Zaklade, bilanca prihoda i rashoda sa svakom pojedinom stavkom (pogotovo donacija). Tu će biti i svi objavljeni natječaji, te svi prispjeli projekti, kao i odluke o prihvaćanju ili neprihvaćanju projekata. Na toj stranici će se moći vidjeti i prezentacija projekata u svim njihovim fazama kao i forum preko kojeg će svekolika javnost moći dati svoje mišljenje, prijedloge ili primjedbe.
I na krau nikako ne treba zaboraviti da država stimulira doniranje za takve svrhe. To znači da se donacije itekako priznaju kao neoporezivi troškovi.
Vjerojatno bi nam stručnjaci tu mogli dati čvršće definicije. No, s obzirom na ciljeve Zaklade mi ćemo si sami malo-pomalo definirati što ćemo uključiti u baštinu, na koji ćemo joj način pokušati pomoći.
Nama najvidljivija je graditeljska baština i ona će prvi mah dobiti i najviše brige. Ako će Zaklada dobro krenuti, tada i ostali oblici baštine neće ostati kratkih rukava (folklor, memorabilije i sl.)
Pozivamo sve naše građane i poduzeća, svjesnih važnosti očuvanja ove naše jedine baštine, da nam se nesebično pridruže. Najprije pozivamo sve one koji mogu dati stručni i ini prilog našim nastojanjima. To posebno naglašavamo jer smo duboko svjesni velikog kadrovskog deficita za takve stvari. Iza toga pozivamo i sve one koji nam mogu pomoći novčanim ili drugim prilogom za realizaciju ovih ciljeva.
Držimo da je došlo vrijeme da se i na taj način odužimo precima koji su nam ostavili dobre temelje, jer svijet nije započeo s nama. Niti će završiti, jer se ni nas nitko neće sjetiti, ako ćemo na našu djecu prenijeti sav naš nemar i neznanje.
Uključite se ! Svaka je pomoć dobrodošla.