OD KAMENOG STOLA DO KRIŽNOG PUTA I NATRAG

ump, tump, tump! ravnomjerno su poskakivala velika, drvena dječja kolica po novim stubama tek izgrađene kuće opančara Đure Rodića. Na veliko iznenađenje skamenjenih ukućana, kolica su se u dvorištu dočekala na sva četiri visoka kotača kao da su se čitav svoj količki život pripremala za tu predstavu. Prestrašeni pernati stanovnici dvorišta podigoše prašinu i urnebesnu graju. Trogodišnja je Đurđa u kolicima vrištala, a starija se sestra smijala. Kad je dojurio otac s opančarskim remenjem u ruci, zabjegao joj smijeh. Mala je Đurđa naslijedila kolica od starije braće.
Svakog dana poslije objeda majka je djevojčicu polegla u prostrana dječja kolica kakva su bila u modi dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Starija je sestra morala kolica lagano ljuljati da bi trogodišnja sestrica što prije utonula u san. No, jednog ljetnog dana 1927. godine svima je obznanila da više ne želi raditi taj dozlaboga dosadan posao, pa je kolica gurnulla niz stubište nove kuće. Bila je to prva opasna avantura u Đurđinu životu i prvi doživljaj straha duboko urezan u sjećanje.
Na dvorištu su stajale uredno posložene hrastove planke netom srušenog ostarjela čardaka u kojemu su Rodići živjeli do 1927. godine. Đurđa se sjeća da se i u njihov čardak moglo ući iz Kundekove ulice sa sjevera i iz Lončarske ulice s juga. Sve drugo o bivšem domu pripovijedali su joj roditelji. Da bi proširio dvorište i vrt, otac je Đuro od Grada kupio puteljak koji je kraj njihove kuće spajao Kundekovu i Lončarsku ulicu. U dvorištu su imali manje gospodarske nastambe za domaće životinje. Konje su uzgajali više iz ljubavi nego radi prijevoza. Opančar Đuro nije svoju robu vozio na sajmove u udaljena mjesta, već je opanke prodavao na sajmu u Ivaniću i kod kuće. Rodićevi su držali samo jednog naučnika.
Izrađivali su opanke remenaše, karikaše, saraše i bezece.
Remenaši s obojcima bili su prikladni za poljske radove. Saraši su bili obuća za hladne i kišne dane, a bezeci za svečanije zgode. Najbolji kupci opanaka bili su Posavci. Tko nije imao gotova novca, mogao je par opanaka kupiti za vagan (50kg) kukuruza. Manje oštećene opanke njihovi bi vlasnici nosili na popravak. Tek posve doderane bacili bi uz komentar: “E, ovih sem se vžil.” Đuro je kožu za opanke kupovao kod kožara Janka Čaržavca.
“Nu dobro, če nemaš sad peneze, buš mi već dal dok prodaš robu. Em se poznamo”, znao je reći Janko.
Zadana riječ i vraćanje duga bilo je pitanje časti.
Djetinjstvo se u starome zgusnutu Ivaniću odrastalo između drvenih čardaka i prizemnica, te gdjekoje zidanice. Svima je bila najdraža igra skrivača, a i imalo se gdje sakrivati. Dečki su se natjecali u kapčanju. To je bilo bacanje metalnih kolutića u jamicu. Kapčalo se za gumbe i staklene špekule (kuglice). I Đurđa se znala kapčati ili, kako se još govorilo, jamičati. Iz starih je vesta potajno rezala gumbe i s njima odlazila u “igraonicu” na tratini uz rijeku Lonju. Sva ivanićgradska djeca toga vremena naučila su plivati u svojoj čistoj rijeci Lonji. S Betom Forkovom u rijeci je lovila ribe, a s Anđelom, Pepom, Božom i Krešom trčala poznatim uličicama. Zaustavili bi se pred spomenikom sv.Jurja ispred kojega su bila zasađena tri ljepotana kestena. Tu su čavrljali do Pozdravljenja. Pozdravljenje je bila vremenska granica dokad su djevojke i djeca smjeli ostati vani. Zabrana se nije odnosila na starije dečke.
Vjekoslav pl. Forko, klobučar, svakog je dana na željezničkoj postaji iz poštanskog vagona preuzimao poštu i tisak. Idući ivanićkim ulicama, glasno i otegnuto je vikao: “Novine! Novine!” Mlađa su djeca za njim trčala i derala se: “Lovi me! Lovi me!” Školarci su kupovali svojega omiljenog “Veselog Vandrokaša”, a građani tisak primjeren svojim godinama.
Jedne je nedjelje za podnevne mise Đurđa odlučila da će ona s prijateljicom Anđelom zvoniti za čin podizanja. Iza orgulja na korušu su visjela jaka užeta koja je trebalo potezati da bi visoko u tornju zvonila zvona. Kad su njih dvije rukama dohvatile užad i zanjihale se, zvona su se jedanput oglasila i svom ih snagom povukla povisoko iznad poda. Nisu se usudile skočiti jer bi dum! odjeknuo čitavom crkvom, a preslabe su bile da još jedanput povuku teška zvona. Uto je dojurio već spomenuti Forko, koji je u Ivaniću bio i zvonar. Umjesto da se odmah prihvati posla, najprije je s užeta morao skinuti dvije viseće lutke. “Šmrke jedne, da vam…”, nije dovršio špotanciju jer je svečani čin podizanja počeo. Zvona su malo kasnila.
Zimi bi djeca dovukla svoje male saonice do glavne ceste. Tu su vrebali lagodno sanjkanje naveliko. Kad su zvončići s konjskih vratova najavili dolazak velikih saonica, svi su bili spremni. Brzo i spretno bi zabacili konopac sa svojih dječjih saonica na zadnje šarage zaprežnih saona i posjedali. Bilo je to polaganje ispita iz brzine i spretnosti, ali i iz opstanka u malim saonicama. Naime, više se puta kočijaš znao okrenuti s prednjeg sjedišta da ih dohvati bičem. Spretni su na vrijeme sagnuli glavu. Od zaprežnih saonica odvajali su se kod poljanske škole prema Posavini i kod željezničke pruge prema Kloštru.
Đurđina generacija ivanićgradskih pučkoškolaca tridesetih godina prošlog stoljeća obožavala je svojega učitelja Ivu Čoraka. Nastava se odvijala dvokratno. Prije podne od 8 do 11 sati, a poslije podne od 14 do 16. U određeno vrijeme đaci su radili u školskom vrtu i voćnjaku.
Četvrtak je bio učenički slobodan dan. Za 1. maja đaci su na školskoj ploči napisali:

Danas je 1. maj, molimo malo fraj!
Ružice brati, učitelju dati!

Za ljetnih ferija Đurđa je odlazila k stricu u selo Prečno uz samu rijeku Savu. Tamo su ujutro jeli kukuruzne žgance prelivene rastopljenim putrom. Stric je imao prekrasne konje riđane.
“A zakaj kojnima uvek pleteš grive v kike?” pitala je ujutro Đurđa svojega strica.
“A kaj ti misliš da se ja v noči dižem kojnima kečke plesti. Nis ponorel!”
“Onda ko im to grivu plete?” čudila se Đurđa.
Strina se zagonetno smiješila.
“Vile, draga moja, vile to delaju. Kad ti vile zemu kojne pod svoje, onda su to lepi, zdravi i debeli kojni. Poglej si susedove kojne kak su hrgavi i mršavi.”
Vile su kod strica bile dobrodošle kao kućni prijatelji. Niti ih se tko bojao, niti im se čudio. Bile su normalna pojava kao duga na nebu. Pojave se i nestanu.
Đurđin tetak, Mijo Lazanec, bio je krojač. Uvijek je nastojao da za godišnje sajmove u Posavini i Moslavini sašije što više muških odijela i komadne robe.
“Zutra bu pijac v Sisku. Z menu bu išel Franc Belošević v kompaniju. Bi morti šteli iti z nami ti i Ljubo?”, pitao je i pomalo nagovarao tetak opančara Đuru i njegova sina Ljubomira.
“Pa i mogli bi da vidimo kak se kaj trži.”
Lazanec je svoju robu natovario na zaprežna kola. Krenut će prije ponoći. Tko hoće bolje prodajno mjesto na sajmu, mora biti tamo u samu zoru. Dok postavi štand, poslaže robu, raspregne konje i dade svakome torbu zobi, oživjet će sajmeni prostor.
Odmah počinje razgledavanje robe, cjenkanje, kaparenje uz svjedoke, i ispijanje likova za uspješno prodanu ili kupljenu robu i stoku. Kad su se sajmari vratili iz Siska, više su pripovijedali o neobičnu doživljaju za noćne vožnje, nego o prodanoj robi na sajmu.
“Vozimo se mi polako i razgovaramo. Mjesečina ko dan. Nigdje nikoga. Kad pred savskim nasipom konji naćulili uši, frknuli nozdrvama i ni makac. Hajde, Zeka! Hajde, Cveta!, a one curik. Ljubo ni da trepne. Sav se ukipio. Siđemo iz kola ja i Lazanec, nema ti druge. Kad, dragi moji, dolje prema skeli motaju se nad vodom nekakve svjetlucave pojave. I jesu slične mladima ljepojkama i nisu. Čas im vidiš lik, čas ne vidiš. A bruje li, Bože, bruje milozvučno, tiho, kao u crkvi ugodni glasovi uz orgulje. E, moj dragi, to su ti vile, rekao je tetak Lazanec. Onda smo primili svaki jednog konja za oglavinu, potapšali ih po vratu i uz njih išli sve do skele!” O onome što se vidjelo i čulo na savskom nasipu pričalo se kao o uobičajenom noćnom susretu uz rijeku ili uz šumu.
Sve do 1946. godine ivanićgradski je park bio ograđen lijepom željeznom ogradom, rukudjelom domaćih majstora kovača. Južno, niže Građanske škole u parku se nalazio okrugli kameni stol, a oko stola tri klupe. Tu je bilo sastajalište mladih. Kad je prerasla djetinjstvo, Đurđa je s prijateljicama odlazila na to čarobno mjesto. Svetkom i nedjeljom zaposjeli su klupe, smijali se, pjevali i gugutali. Drago Belošević bi im na gitari svirao starogradske i havajske pjesme.

                        U zavičaj, gitaro, ja s tobom čeznem poć,
                        Gdje rajske snove stvara havajska noć.
                        Kad prospu zvijezde sjajne po moru trag,
                        Saznat će, draga, tajne srebrni žal.

            Tu su se kovali zanosi, prijateljstva i ljubavi do groba.
Radni je dan odrasloj Đurđi nametao obveze koje su bile daleko od rajskih snova u havajskoj noći. Ustajalo se u cik zore. Majka je najprije pomuzla kravu, a Đurđa nahranila perad. Zatim je morala odvesti kravu i konja u Grlevje na pašu. U jednoj joj ruci šiba, u drugoj ular. U određene je dane mama kod kuće mijesila kruh od pšenična ili kukuruzna brašna. Zamiješeni kruh težak tri kilograma nosili su peći u pekarnicu susjeda Đure Pažura. Kako je industrijska roba s tržišta potiskivala domaće obrtničke proizvode, tako su roditelji nastojali svojoj djeci osigurati traženija zvanja. Kćeri su gledali dobro udati, a sinove odškolovati za trgovačka, ugostiteljska ili činovnička zanimanja. I Rodićevi su dečki pošli tim putem. Iz razmjerno maloga obrtničkog Ivanića toga vremena odškolovao se značajan broj intelektualaca: profesora, liječnika, farmaceuta, odvjetnika, inženjera, učitelja, činovnika… Od petero Rodićeve djece jedina je Đurđa ostala u starom domu. Četvero njih savilo je gnijezda izvan roditeljske kuće.
Kod kamena stola u parku okupljala se neka druga mladost. Pred naletom industrije, zahuktalih lokomotiva i tehničkih čuda uvezenih iz Evrope, ustuknule su vile i kućni duhovi. Sve su ih manje vidjeli i osluškivali. Najzad su postali “predmeti” neukosti i ismijavanja. Đurđi su se obveze utrostručile. “Đurđa, oplijevi vrt! Ogrni krumpir! Nahrani svinje! Donesi kruh od Pažura! Idemo na livadu sušiti sijeno!” Godine su letjele. “Đurđa, zaboga, okreni se oko sebe! Udala se ta i ta. Oženio se taj i taj. Pogledaj svoje ruke i umorne oči!”
Stari Ivanićani još nisu bili prestali pripovijedati o obiteljskim tragedijama koje im je nanio I. svjetski rat. Znalo se tko je poginuo na fronti, tko umro u Rusiji od tifusa, a tko kod kuće od “španjolke”. Još se nisu zaliječile stare rane, a već je bio obznanjen novi II. svjetski rat.
Politika je razdvojila dojučerašnje prijatelje i rođake. Ponijeti suprotnima političkim ideologijama i propagandom, susjedi, braća i školski drugovi postadoše neprijatelji. Svaki je mislio da je baš on u pravu. Kad pobijede njegovi, tu će se živjeti kao u Velikom Reichu, mislili se jedni, ili pak “divno” kak v Savjetskom Sajuze, dumali su drugi.
Đurđin brat Ljubo upravo je bio odslužio domobranski vojni rok i u civilu dočekao smjenu vojske u Ivaniću. Oslobodilačka (neka) makedonska brigada ušla je u Ivanić-Grad 6. svibnja ujutro.
A onda jednog dana “zaslugom” najbliže rodbine Ljubo je krenuo na križni put. U pratnji naoružanih goniča iz nove vojske bosonog je pješačio od Ivanića do Čazme, od Čazme do Bjelovara. U bjelovarskom je zatvoru doznao da ga čeka još dugi put do Makedonije, gdje će s drugima kažnjenicima sjeći i piliti drva u jednoj šumi.
Pretužni i predugi bili su ljetni dani u ojađenoj Rodićevoj kući. Ujesen izgubiše svaku nadu da će ikada više vidjeti sina i brata Ljubu.
Jednog listopadskog dana poslije objeda, posjedali su Rodićevi na stubište svoje kuće prema dvorištu. Iznenada, niotkuda, pojavio se na dvorišnim vratima prosjak, odrpanac, sav u dronjcima. Dugokosa pojava, upalih obraza, malo je zastala kao da nešto promišlja. U prosjaka se zagledao i kućni mačak, ali se nije pomaknuo s ležaja. Kad je odrpanac ušao u dvorište, Đuro je ustao, pošao prema njemu i oštrim tonom rekao: “Izađi van! Znaš li ti da se sada više ne smije prosjačiti. A što bih ti dao.”
Prosjak je zastao i drhtavim glasom progovorio: “Tata, pa je l’ ti mene ne poznaš? To sam ja, Ljubo.”
Za dugih zimskih večeri po stoti su put Rodićevi analizirali ratne i poratne okolnosti, obiteljske i rodbinske odnose, ali nisu mogli riješiti zagonetku koja se zvala: Zašto?
Kako se Ljubo pomalo oporavljao, tako je dopunjavao priču o svojim vršnjacima iz Ivanića s kojima je dijelio patnje u bjelovarskom zatvoru, o gladi i ponižavanju te ubijanju bolesnih na križnom putu. Kakvih li je sve apsurda bilo. Dok jedan brat, ponosan na svoju ulogu, naoružan stražari ispred zatvora, dotle njegov drugi brat, “bandit”, u tom istom zatvoru čeka presudu. Đurđa je pak bratu pripovijedala što se sve njoj dogodilo kad je zaprežnim kolima išla k njemu u Bjelovar.
“Nikada svojima najbližima nisam oprostila zlodjelo kojim su upropastili čitavu našu obitelj”, kaže Đurđa i dandanas.
Poslije rata netko je srušio kameni stol oko kojega su se okupljale generacije mladih i kovale zanosne planove velike do zvijezda.
Rušeći naš stol, primitivac je istovremeno podigao i sebi spomenik u obliku krnje betonske cijevi, zarasle u nemar.

Ova je pripovijetka tiskana u HKR Maruliću broj 4, 2006, ali s nešto više povijesnih podataka.

Pripovijedala Đurđa Malnar-Rodić

Napisala Nevenka Kauzlarić

Nekoć je oglase i naredbe Gradskog poglavarstva građanima Ivanića čitao gradski bubnjar.